Provincija Badakšan ima između 800 tisuća i milijun i pol stanovnika. Takva je barem radna procjena. Glavni grad Faizabad pak između 60 i 100 tisuća. Nitko ne zna točno, jer popis stanovništva nije napravljen već desetljećima, a u međuvremenu nisu vidjeli puno godina mira. Djeca se često ne prijavljuju kao rođena po nekoliko godina, jer iz udaljenih krajeva ne vide to kao dovoljan razlog da putuju do glavnog grada provincije. Plus, tu je i pitanje mortaliteta djece, pa se obično čeka peta godina da vide da li će dijete uopće preživjeti.

Faizabad je zabijen u malu kotlinu, okružen brdima. Kako je grad u zadnjih desetak ili dvadeset godina narastao, nova sirotinja počela je graditi svoje kuće, odnosno kolibe, po padinama oko grada. Vode tamo nema, jer se do izvora mora bušiti kroz stijene po sto ili više metara, pa ti stanovnici uglavnom rukama ili magarcima nose vodu od bunara ili rijeke do svojih kuća.

Grad na novi i stari dio dijeli rijeka Kokcha. Još uvijek se vide ostatci sovjetskog mosta, a Amerikanci su po dolasku izgradili novi, nakon čega se novi grad počeo ubrzano širiti. Ipak, kada bi netko došao tamo, ništa "novo" nema u novom gradu. Sve su to i dalje tipične jednokatnice oskudne kvalitete. USAID je napravio nekoliko stvarno velikih projekata, između ostalog i najznačajniji za razvoj provinjcije, dugu cestu koja spaja Faizabad s ostatkom Afganistana. Nešto više od 100 km spaja područje koje se inače prelazilo konjima ili terenskim vozilima. Uz cestu je nakon toga počela cvjetati lokalna ekonomija.

Badakšan je za vrijeme građanskog rata u Afganistanu bio izolirana provincija u svakom smislu, pa tako i po pitanju velikih sukoba, što je privuklo dosta stanovništva iz drugih dijelova zemlje, često i iz Kabula, koji je bio pod opsadom ove ili one strane neprekidno gotovo deset godina.

Pričao sam s jednim lokalcem mojih godina, možda koju godinu starijim, koji mi je rekao da se sjeća kada je u Faizabadu bio samo jedan automobil, točnije kamion. Danas je sve puno automobila kupljenih ili prošvercanih iz Pakistana, često u jadnom stanju. Postoji doduše i lokalna bogata skupina, koja se vodi u Lexusima ili novim Toyotama Land Cruiser. Radi se, naravno, o ekipi koja je dobro iskoristila prisutsvo stranih trupa i razvojnih organizacija, ali pretpostavljam i rastuću industriju opijuma.

Kako je provincija smještena na tromeđi između Tađikistana, Kine i Pakistana, te fizički teško prohodna i odvojena od glavnih političkih problema koji more zemlju, poput otvorenih sukoba s Talibanima i njihovim simpatizerima, posjeduje određene prednosti za nesmetan uzgoj maka i proizvodnju opijuma. Nažalost, većina istraživanja stavlja Badakšan među najveće proizvođače opijuma u Afganistanu, što ovu provinciju samim time stavlja na vrh globalne industrije narkotika.

Lokalna vlada ulaže iznimno puno truda u suzbijanje uzgoja maka i krijumčarenja droge općenito, ali to je zadatak kojeg bi bilo teško ili nemoguće uspješno obaviti i za puno veće policijske ili obavještajne snage. Provincija je tek neznatno manja od ukupne površine Hrvatske, gotovo potpuno lišena asfaltiranih cesta i okovana visokim planinama. Bilo kakav imalo djelotvoran nadzor takvog terena tražio bi milijarde dolara.

Uz to, seljačko stanovništvo često ne vidi drugog načina da preživi zimu, osim da prihvati uzgoj maka za lokalne krijumčare. Također, stalan su problem i fizička prisila i prijetnje koje dobiju od trgovaca drogom ili od pobunjenika, koji upozoravaju da će im zapaliti kuće ako ne uzgajaju mak. Naravno, snage sigurnosti u provinciji mogu ih zaštititi tek ako se trajno zadrže u selu, a to je pak nemoguće, jer nijedna država ne može uzdržavati toliko ljudstva. Sve da se i odluči ogromnim sredstvima međunarodne zajednice subvencionirati takvu policijsku mrežu, to i dalje ne bi značilo da će uzgoj maka prestati, nego da će se samo možda smanjiti ili otići u drugu provinciju. 

Međunarodna zajednica izdašnim sredstvima financira prelazak seljaka na drugu kulturu: plaća im se dodatni novac ako umjesto maka odluče uzgajati žito ili grah, koji predstavlja dobar izvor proteina. Ipak, ovo ne rješava problem sigurnosti.

Opća je procjena da seljak koji uzgaja mak, ako ga krijumčar na to ne natjera fizičkom prijetnjom, dobije oko 1% vrijednosti proizvedenog opijuma. Godišnje će taj farmer sebi priskrbiti na zemljištu prosječne veličine oko 3500 USD, znatna svota za siromašno stanovništvo u zemlji čiji per capita prihod godišnje u prosjeku iznosi oko 1000 USD. 

* * * * * * *

NATO baza u provinciji, sa svojim sigurnosnim snagama i znanjem kojeg posjeduju, služi između ostalog da unaprijedi sposobnosti lokalnih vojnih i policijskih snaga da djelotvorno provode zakon i osiguravaju slobodan život za lokalno stanovništvo. Takav je barem plan. Broj vojnika u kampu je promjenjiv, a plan je NATO-a da se u naredne tri godine odavde u potpunosti povuče vojno osoblje.

Uz njemačke vojnike, tu sam s dvadesetak ili više europskih policajaca. Većina njih također su Nijemci, ali ima i po jedan Čeh, Danac, Rumunj i Finac. Možda i pokoja druga nacionalnost, ali ih do sada nisam primijetio.

Ulaz u kamp i sigurnost prema van osigurava kontingent od 50ak Mongola.

Zadnji put kada su Mongoli došli ovdje, u 13. stoljeću pod Džingis Kanom, sijali su strah i trepet i ostavili iza sebe pustoš. Nisam siguran da im lokalno stanovništvo i danas to ne zamjera. Također, kao posljedica njihovih osvajanja nastala je treća po veličini etnička skupina u Afganistanu - Hazari.

Hazari su potomci mongolskih osvajača, fizički jasnih azijatskih crta lica i s tek blagim i rijetkim bradama. Ovo se pokazalo kao problem osobito za vrijeme talibanske vladavine u drugoj polovici 90-ih, kada je "brada barem veličine muške šake" bila obavezan stilski dodatak svakog muškarca u Afganistanu. Danas Hazari govore dari, afganistansku verziju perzijskog, a vlastiti jezik s godinama su zaboravili. 

Postoji određena količina rasnog, etničkog i vjerskog prijezira ostalih skupina prema Hazarima. Uz to što se fizički jasno razlikuju od većine etničkih skupina u Afganistanu, smatraju ih krivovjernima, budući da su ovi šijiti. Također, pripadajući šijitskoj denominaciji islama, Hazari su dosta liberalnijih kulturnih nazora od ostatka populacije. To se ponajprije odnosi na prava žena, koje unutar hazarskih skupina uživaju relativno veću autonomiju te im je često dozvoljeno boraviti u istoj prostoriji s muškarcima te govoriti. Prema nekim pričama koje sam pročitao i čuo, ponekad su se uključivale i u borbe kada bi neko njihovo selo bilo pod napadom, te nosile oružje. Ovo je za većinu ostalih skupina u Afganistanu nezamislivo.

Danas je situacija s pravima žena u Afganistanu znatno poboljšana, ali je to i dalje daleko od onoga što bismo mogli smatrati prihvatljivim. Ne radi se o pitanju burka, na koje je europski posjetitelj ovdje osjetljiv ako ništa drugo onda zbog kulturnog šoka. Sa ženama je uglavnom teško ili nemoguće stupiti u ikakav kontakt, verbalni a ne fizički.

Ipak, trenutno postoji nekoliko žena koje su zastupnice u državnom parlamentu. Iako postoji rodna kvota, koja jamči određeni broj mjesta u parlamentu ženama, a postoje i neke zastupnice koje su na izborima uspjele pobijediti muške kandidate u otvorenom političkom nadmetanju, što predstavlja presedan u ovom društvu. U tom smislu, poboljšanje položaja žena u Afganistanu je nešto što se osjetno mijenja nabolje.

Također, školovanje djevojčica, koje je prije talibana bilo rijetko, a poslije njihovog osvajanja vlasti nepostojeće, danas uzima zamaha. Šetajući Faizabadom tako će čovjek vidjeti mnoge skupine djevojčica pod bijelim maramama ili plavim burkama kako se vraćaju iz škole ili idu u nju.

Školovanje je strogo rodno odvojeno, pa dječaci idu u škole za dječake, a djevojčice u škole za djevojčice (u nekim slučajevima dječaci će ići u istu školu ujutro, a djevojčice popodne). Učitelji pak mogu biti i muškarci i žene. Ovo je samo za vrijeme talibana nakratko bilo zabranjeno, što je i dovelo do sloma obrazovnog sustava u zemlji. Talibani naime nisu dopuštali ženama da budu učiteljice, odnosno da se bave ikakvim zanimanjem osim zdravstvom (iz razloga što muško bolničko osoblje ne smije biti u kontaktu sa ženskim pacijentima). Ovo je pak značilo da je obrazovanje moralo gotovo u potpunosti stati, jer žene su predstavljale većinu učiteljske populacije. Jednom kada im je zabranjeno da rade u školama, više nije bilo nikoga tko bi mogao ispuniti njihovu ulogu, pa su i djevojčice i mnogi dječaci ostali bez mogućnosti školovanja.

* * * * * * *

Nijemci s kojima ovdje radim dosta pažnje su usmjerili na školstvo, energetiku i "dobru vladavinu", odnosno podizanje upravljačkih sposobnosti društva.

Prvih tjedana otišao sam vidjeti nekoliko njihovih škola i izgledaju izvrsno, za uvjete u kojima su sagrađene. Jasno, afganistanski standard gradnje je nešto drugačiji od europskog, kako je i za očekivati. Većina privatnih kuća sagrađena je ciglama od sušenog blata i rijetko kada mogu držati više od jednog kata. Sama ova činjenica ukazuje na posljedični manjak iskustva gradnje kompleksnijih zgrada - između ostalog škola.

Vidio sam tako jednu školu u naselju Chatta, dijelu grada Faizabada, a koja je sagrađena od strane UNDP-a 2006 godine. Iako je prošlo nepunih pet godina, cijela zgrada se raspada i izgleda kao da je napravljena 50-ih godina 20-og stoljeća i od tada ostavljena da propada. Čak i školske klupe izgledaju kao da ih uzastopce koristi već nekoliko generacija.

Škole uglavnom nemaju struje, pa tako niti rasvjete, što znači da nastava završava prije zalaska sunca. Budući da školska godina počinje u ožujku, na taj se način ipak izbjegne kratkoća zimskog dana i nedostatak sunčevog svjetla. Nekorištenje prednosti električnih instalacija u školama uglavnom je posljedica ekonomičnosti, jer za struju trebaju generatore, a ovi pak troše puno goriva. 

Trenutno samo 12% žena starijih od 15 godina zna čitati i pisati. Postotak pismenih muškaraca u ovoj dobi također je vrlo nizak, oko 40%. Ipak, treba primijetiti da trenutno škole pohađa čak sedam milijuna djece (Afganistan ima između 25 i 30 milijuna ljudi). Usporedbe radi, u trenutku pada talibanskog režima, škole je pohađalo samo 900 tisuća djece, gotovo isključivo dječaka.

Badakšan je jedina provincija koju talibani nikada nisu osvojili (u jednom trenutku, netom prije nego su SAD svrgnule režim, talibani su kontrolirali cijelu zemlju osim ove provincije), pa predstavlja hvalevrijednu iznimku u mnogim statističkim podatcima. Ipak, ujedno se radi i o jednoj od najsiromašnijih provincija u Afganistanu.

Dosta se radi na elektrifikaciji zemlje, ali ti pokušaji vezani su tek za temeljnu infrastrukturu, koje u Afganistanu tragično nedostaje. Zadnja ulaganja u energetski sektor napravljena su još za vrijeme Sovjeta, ali većina njih nije preživjela deset godina građanskog rata koji je nastupio nakon povlačenja sovjetskih trupa.

U vrijeme dok ovo pišem, u Faizabadu, koji je po tom pitanju privilegiran budući da je glavni grad provincije, građani imaju na raspolaganju električnu energiju tri sata dnevno, od 19 do 22 sata i za ovo plaćaju oko 1 USD po kilovatsatu (primjera radi, u Hrvatskoj je cijena istoga oko 10 centi iliti 90% jeftinija). Uskladi li se ovo s prosječnim obiteljskim primanjima, gdje je obično tek muškarac u obitelji zaposlen, postane jasna "luksuznost" npr. televizora. I ne samo to. Ako imate struju samo tri sata dnevno, to znači da vam je hladnjak u kuhinji čista znanstvena fantastika. Što opet znači da ne možete hranu čuvati od propadanja.

Cijena električne energije izvan grada još je gora, jer tamo za tu privilegiju moraju koristiti generator, koji radi na gorivo. Cijena litre benzina je oko 1,30 USD, a da bi generator prosječne snage radio sat vremena, trebaju mu oko tri litre goriva. Zato se često dogodi da međunarodne organizacije daruju nekoj školi ili ustanovi novi generator, ali ga ovi neće koristiti.

Postoji kvaka, naravno. Sve međunarodne organizacije koje se bave razvojnim pitanjima u Afganistanu odbijaju škole, bolnice i slične ustanove opskrbljivati gorivom. Odnosno, ako to i pristanu učiniti, biti će to na vremenski jasan i ograničen rok. Nakon toga se primatelj pomoći mora pobrinuti za održivost snabdjevanja gorivom preko neke od afganistanskih službi. Razlog ovome nije škrtost međunarodnih organizacija. Štoviše, ove organizacije spremno u razne projekte ulažu ogroman novac i gorivo u tom smislu predstavlja sitniš. Radi se tek o tome da kada se gorivo daje "besplatno" institucijama, uskoro postane jasno da se to isto gorivo sljedećeg dana proda na crnom tržištu ili koristi u privatne svrhe u kući ravnatelja, za njegov osobni generator, istovremeno tražeći sve više novca i goriva od međunarodnih donora. Ujedno, lokalne institucije postaju zbog toga sve nesposobnije samostalno servisirati svoje potrebe.

Kako je konačni cilj svake razvojne pomoći stvoriti relativno samoodrživo društvo, a ne ovisnika o vašem ili bilo čijem novcu, politika "otvorene blagajne" je štetna i izbjegava se. Ako je neka organizacija spremno financirala gradnju škole i cijele infrastrukture potrebne za nju, kupila generator za električnu energiju i izgradila vodotoranj i sve instalacije za vodu, minimum koji se može očekivati od lokalnih institucija je da se pobrinu za održavanje tog objekta i da financiraju njegove potrebe.

* * * * * * *

Ekipa koja radi na razvojnoj pomoći u provinciji je iznad svih očekivanja i većina ih se ovdje nalazi iz želje za iskustvom i stvarnim pomaganjem, a novac predstavlja tek dodanu vrijednost. Tri centra oko kojih se okuplja većina expata (stranaca) je kuća u kojoj živi ekipa iz WFP-a (World Food Programe), zatim kuća GIZ-a (njemačkog ministratsva za gospodarsku i razvojnu pomoć) te PRT, kamp u kojem sam smješten i gdje svi civilni expati dolaze koristiti teretanu, kupiti zalihe piva ili vina, cigareta i slično. Također, tjedni roštilji u kampu služe kao nužni povod za okupljanje.

Zaposlenici WFP-a, UN-ove podorganizacije, napravili su sjajan lounge bar na krovu svoje kuće, s minibarom, jastucima po podu, kaminom i svim luksuzarijama koje čine njihovu gajbu estetskim društvenim magnetom. Česta okupljanja kod GIZ-a događaju se pak u njihovom dvorištu, a kuća se nalazi u neposrednoj blizini džamije. Glas imama koji zove na molitvu sastavni je dio svakog druženja.

Mali tulumi unutar ove expat zajednice događaju se petkom ili subotom, kada se okupimo na jednom od ovih mjesta. Ipak, često se dogodi i neplanirano tulumarenje bilo koji dan kroz tjedan. Provod završava u pravilu prije ponoći, jer sljedeće jutro svi radimo. Radi se svaki dan u tjednu, osim petka kada izbacujemo pijesak i prašinu iz soba i ureda. Drugi razlog za rani razlaz je i nevoljkost ureda za procjenu rizika da dopusti duži provod. Uvijek su zabrinuti čim padne mrak i stalno zovu i provjeravaju. Također, Mongoli u mojoj bazi su nervozni ako dolazimo prekasno, a ne želim ih uzrujavati.

← prethodni post

Kamp PRT-a Faizabad je vrlo malen. Četristotinjak ljudi ukupno, među kojima petnaestak civila. U svakom slučaju, dovoljno malen da se pojedinci ne izgube u tisućama hodajućih trupala bez identiteta, što se bez problema dogodi u bazama koje imaju pet i više tisuća ljudi. Atmosfera je ustvari na neki ugodan način obiteljska. 

PX, jedini dućan u bazi, je malen i napunjen pivom, vinom, sušenom govedinom, čipsom i cigaretama. Također, na ponudi imaju nekoliko velikih kutija Lego kockica (što nisam očekivao), desetak različitih barbika (što sam mogao očekivati samo u vrlo bizarnim scenarijima seksualnih predatora), uskršnje zečeve u nekoliko veličina, Haribo bombone, biffie kobasice (goveđa mast oblikovana u malu kobasicu, što mnogi vojnici iz nekog razloga vole), noževe i neizbježne proteine za teretanu. Prilično sulud spoj, po svim kriterijima. Tim više što nema očekivanih stvari, poput neskafea ili sličnog nađi-vruću-vodu-i-imaš-kavu napitka. Za kavu moram imat cijelu vlastitu aparaturu - kuhalo, filtere, lončiće i svašta.

Ali snašao sam se i moj problem s kavom je riješen kada sam upoznao Svena. 

Sven je mojih godina, radi za jedno njemačko ministarstvo kao povjerenik za razvoj u provinciji Badakšan. Iako iz Stuttgarta, proveo je pet godina studirajući u Ujedinjenom kraljevstvu a zatim nekoliko godina radeći na razvojnim projektima u Šri Lanki i još ponekim oskudnim mjestima, uključujući i Kosovo. Ovo je dovelo do toga da mjesto koje može nazvati "domom" ima vrlo fluidnu definiciju.

Ima patricijski odnos prema kavi, koju naručuje poštom iz Njemačke, jer ono što se nudi pod istim imenom ovdje ne zaslužuje pažnju čovjeka kojem je to više od izvora kofeina.

Također, da dodam informaciju koja će značiti mnogo nekima: ima sve sezone serije "Da, ministre" na DVD-u sa sobom ovdje, u Afganistanu. Razlog,: "da zadrži razum ako situacija postane previše teška".

Činjenica da je u svakoj situaciji sklon sarkazmu i ironiji, na vlastiti ili tuđi račun, potpomognuta spomenutom zalihom kafeinskog blaga, značila je da ćemo odmah postati dobri prijatelji.

* * * * * * *

Da ne bi baš sve bilo tako dobro pobrinuo se restoran, također znan kao D-FAC ilitiga "dining facitity". Restoran je najslabija točka kampa i bilo gdje u Europi bio bi zatvoren.

Hrana je često na rubu kulinarske abominacije, pogotovo ako zbog vremenskih ili sličnih uvjeta dugo vremena ne uspije doći pošiljka novih namirnica. Svakakve gastronomske bizarnosti su u pitanju. Jednom prilikom za ručak su ponudili tost, preko kojeg su prebacili polovicu breskve iz kompota, a zatim na to stavili sir. Glavno jelo, voila! Da bi stval bila gora, kasnije sam saznao da to uopće nije improvizacija, nego da se zove Hawaii sandwich, te predstavlja popularan izbor među njemačkiom umirovljeničkom populacijom. Za desert je obično neka krema od industrijske boje i šećera, nešto između brašnastog jogurta, pudinga i lošeg sladoleda.

Povrće je svakakvih boja i oblika, ali identičnog okusa. Uglavnom svaka rajčica, krastavac, paprika ili što već bude, ima bogatu aromu koja se može mjeriti tek s kombinacijom vode i zraka. Da bi dali bilo kakav okus povrću, vojnici ga utapaju u nadjevima za salatu.

Sepp, također civil i vrlo dobar prijatelj ovdje, našao je zub u riži. Mislim, zub? Odonda češljam rižu prije nego ju pojedem.

Alex, kojeg sam spomenuo ranije, jednom je dosta slikovito opisao osjećaj koji ionako većina veže uz kuhinju: ‎"My only fear here in Afghanistan is that of the meals at the camp. That morbid drench coming out of the kitchen, the wrath of food looking at me from the plates and cursing me for eating.. As if the food wants me dead, or at least terrified of the next meal. My stomach says no, but my mind is trying to keep me alive. That's why I still eat."

(da netko ne bi mislio da pretjerujem nudim i link.)

Ta kombinacija mirisa podgrijane konzervirane hrane i onog plavog, bolničkog deterdženta za ruke koji me dočeka na ulazu, zajedno rade neprobavljiv spoj od kojeg čovjek želi ostati gladan i ne ući. Neki, poput Andreasa, naručuju svu hranu poštom iz Njemačke. Nije bitno što takav pothvat košta bogatstvo. Što se njega tiče, ovaj trošak nema alternative.

Ipak, ekipa iz kuhinje povremeno, jednom tjedno otprilike, ponudi jelo zbog kojeg poželite polizati tanjur. Vjerojatno to učine kada vide da su vojnici i svi ostali koji koriste usluge restorana na rubu otvorene pobune i nasilja.

Nakon nekog vremena kuhinja me ipak slomila, kao i sve ostale, i bio sam poslušan preživač svega što su mi ponudili. Rijetki slučajevi kada bi nas obradovali hot-dogom ili krvavim komadom mesa izazvali bi erupcije skoro orgazmičkog oduševljenja. Ljudi bi se smijali, pozdravljali se osobito srdačno, gotovo grlili u zanosu, zaustavljali ljude izvan restorana i govorili im da ne smiju propustiti ručak danas, "jer dobili smo zelje i šnicl!"

U tom smislu, kuhinja je toliko loša da više nije predmet nezadovoljstva, nego izvor smijeha. Opisi hrane koje bi ljudi davali često bi zaslužili zaseban književni žanr nekakvog kulinarskog krimića ili gastro SF-a.

Vidio bih prijatelje kako sjede za stolom, pogledaju što imaju u tanjuru, a zatim se počnu nezaustavljivo smijati, pijući odvratni fluorescentno zeleni sok kojeg im je u čašu izlio stroj iznad kojeg je pisao "Lime". Ili one razočarane goste s praznim pladnjem u rukama, koji su znatiželjno došli do kuhara, dječje se nadajući da je možda baš danas taj dan kada će biti ponuđeno nešto dobro, e da bi se nakon jednog nasumičnog pogleda na "ponudu" pokunjeno vratili praznog tanjura među izložene "salate" i potom gurali nezainteresirano to bezokusno bilje u sebe, žvačući i gledajući praznim pogledima u nepostojeću točku, čekajući da se tijelo nahrani pa da mogu ići dalje.

Ono što daje ipak određenu prednost ovim kuharima u odnosu na kuhare u bilo kojem restoranu civilnog svijeta, jest činjenica da svi imaju zataknut Glock ili sličan pištolj oko pasa. Takva stvar im pruža određenu sigurnu udaljenost od zlobnih jezika kritičara i omogućuje im da razviju svoj kulinarski stil i odu na novu razinu gastro fantazije.

* * * * * * *

Tuševi i sve sanitarije u bazi su u zasebnim kontejnerima. Zvuči kao prihvatljiv uvjet, ali recite si to usred noći. Naime, dovoljna su dva piva koja nedužni namjernik prije spavanja spremi u sigurnost svog krvožilnog sustava, a da oko 4 ujutro osjeti onaj zov punog mjehura. Odlazak na WC ne znači klipsanje do kupaonice u vlastitom stanu i poluslijepo olakšavanje prije povratka u krevet. A ne. Za najobičnije pišanje svaki stanovnik baze mora ustati, obući nekakve hlače, papuče (ili cipele i jaknu ako je vani kiša/snijeg/blato) i onda otklipsati do kontejnera s toaletom i tuš-kabinama.

U svakom slučajku idealna situacija da mozak, dok ste još u krevetu, počne igrati onu iskvarenu igru s vama, govoreći: "Ma nije ti niiiišta. Samo se opusti. Uopće ti se ne piša. Okreni se na drugu stranu i zaboravi na to. Proći će. Najbolje da prespavaš tu glupu misao." Ovo je mentalna igra koju uvijek izgubim, a u kojoj moja siva kora toliko inzistira na lijenosti i svom pravu na odmor, da odbija moje tijelo poslati na zahod. Dva sata kasnije, umoran od borbe, s očitom potrebom da moram ustati i vratiti pivo prirodi, konačno bih kapitulirao.

Kroz ovaj ili sličan scenarij prolazio sam gotovo svaku večer prvih tjedan-dva i konačno se odlučio za drakonsku mjeru, ujedno jedinu na raspolaganju: prestao sam piti pivo, općenito. Znam, mnogi od vas će reći da sam skrenuo od afganistanske vode ili onog restoranskog bezdana, ali nisam imao izbor. Bilo je ili pivo ili zdrav razum. Još jedno buđenje usred noći i oblačenje da bih dobio taj bazični privilegij pišanja nije dolazio u obzir. I ljudi u pećini imali su bolja rješenja. 

Jedan moj susjed imao je kanister u sobi da bi bio "korak ispred izazova". Ali ići toliko nisko da bih doskočio ovom problemu mi je bilo neprihvatljivo.

* * * * * * *

Nakon nekoliko dana provedenih u upoznavanju sa svojom novom okolinom otišao sam upoznati guvernera provincije, a nakon toga stupio u kontakt i s ostalim dužnosnicima koji su zaduženi za sigurnost i upravljanje Badakšanom. Nažalost, to ne može biti opisano ovdje, iako neki od tih sastanaka zaslužuju zasebne tekstove.

← prethodni post    sljedeći post →

U Faizabad sam sletio pred sumrak. Andreas me dočekao sa svojim džipom, Mercedesom G klase. Neke stvari čovjek jednostavno mora poštovati. 

"So, welcome to Faizabad International Airport!", rekao je smijući se i pokazujući znak na kojem je bijelim slovima na plavoj podlozi pisalo: "FIA - Faizabad International Airport".

Naslov, kada čovjek razmisli, ne može biti luđi.

Sletna pista izgrađena je još za vrijeme Sovjeta, a sastoji se od metalnih ploča koje su zavarene zajedno. Metal se u međuvremenu raspao i popucao, pa je sve puno rupa, s komadima čelika koji strše iz piste. Prilikom slijetanja avion se tresao kao da rula po makadamu. Piloti mrze ovaj aerodrom. I aerodrom mrzi njih. Što se piste tiče, ona samo želi zasluženu mirovinu.

Zgrade aerodromske uprave ne postoje, jer uprava ne postoji. Tu je pista i ništa više. Nema nikakvog sustava navođenja, slijeće se samo ako je vidljivost dovoljno dobra da pilot može vidjeti pistu i prostor ispred sebe. Dvije nadstrešnice od sušenog blata i pruća služe kao čekaonica i to je, osim piste, jedina infrastruktura zračne luke. Pretpostavljam da negdje postoji i poljski zahod, ali nisam ga vidio.

Nijedan međunarodni let ovdje nikada nije našao svoje odredište, osim ako računamo sovjetsko dopremanje naoružanja za vrijeme rata 80-ih kao međunarodni promet.

PRT kamp (Provincial Reconstruction Team, objasnit ću taj pojam kasnije) je u neposrednoj blizini sletne piste, niti dvije minute Andreasovim Mercedesom.

Moja funkcija ovdje je da budem zamjenik civilnog šefa PRT-a. Taj šef je pak trenutno na odmoru, a trebao bi se vratiti sljedeći tjedan. Andreas je na poziciji njegovog zamjenika u odnosu na njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Kada smo stigli u kamp, dan se bližio kraju.

"Kada zađe sunce bit će crno kao u jami. Morat ćemo se malo požurit da ti pokažem glavne stvari prije mraka. Vidjet ćeš o čemu govorim.", rekao mi je dok smo hodali prema mojoj sobi, odnosno mom kontejneru, da ostavim stvari.

Kontejner kao pojam možda zvuči puno gore nego što doista jest. Radi se o dvadesetak kontejnera spojenih u jednu zgradu. Obloženi su debelim čelikom, a hodnik je dodatno ojačan i služi kao sklonište u slučaju raketnog ili sličnog napada.

Moja gajba ima nekih 15ak kvadrata; krevet, radni stol, dva ormara, frižider i televizor, kojeg sam jednom upalio i ugasio, potvrđujući nehotično sam sebi da smo taj medij i ja izgleda zauvijek završili našu romansu. Nitko nije unutra boravio već tri mjeseca i mjesto izgleda kao da je pustinjska oluja prošla kroz njega.

Pregledali smo strateške točke kampa u petnaestak minuta (sve je zaista blizu), a zatim sam se vratio u sobu da stignem očistiti krevet od pijeska  i pripremiti ga za spavanje, da se ne moram borit s time kasnije. Raspakirat ću se sutra, nakon što počistim sve.

Dogovorio sam se s Andreasom da me pokupi u 19 h, pa da odemo do P8, glavnog caffe bara/diska u bazi. Mogli bismo reći i jedinog, ali ne budimo cjepidlake.

* * * * * * *

U 19:00 svake večeri oglasi se sirena u bazi. Radi se o testu uređaja, ali ustvari se time označava trenutak nakon kojeg se smije kupovati alkohol u P8. Povorke hodočasnika krenu prema baru gotovo istovremeno sa zvukom sirene.

Ponuda u P8 je izvrsna, uzmemo li u obzir gdje se nalazimo. Desetak ili više vrsta piva, uključujući neočekivane prvake poput Paulanera, Erdingera i Corone. Nekoliko vrsta vina također. Žestica ipak nema.

Disko kugla se postojano vrti na stropu, a na video-zidu nižu se spotovi mahom popa, uključujući i neizbježne hitove Abbe, kao ipak mesijanskog zvuka europske disko mitologije.

Četiri-pet žena je također prisutno i dobijaju pažnju o kakvoj doma mogu samo sanjati. Pretpostavljam da promiskuitetne žene mogu u vojnoj bazi u Afganistanu imati provod života. Ipak, da ne bi bilo sve tako bajno za njih, seks među vojnim osobljem nije dozvoljen. Nije stvar u povezivanju tih dvoje ljudi, koliko u činjenici, u uvjetima seksualne oskudice neizbježnoj, da tada lako dođe do razimirica i fizičkih okršaja baziranih na onoj staroj "ja sam ju prvi vidio".

Poznavajući ljudsku prirodu, pretpostavljam da za tu zabranu, iako ozbiljnu, postoje načini jednostavnog zaobilaženja. Ili, da se bolje izrazim, nadilaženja.

Tu prvu večer u kampu Faizabad bio je roštilj. Roštilj je jednom tjedno, uvijek četvrtkom, večer prije "dana baze", koji je petkom. Vrlo brzo shvatiti ću svu vrijednost ovog tjednog roštilja, nakon što posjetim restoran u bazi.

Okupilo nas se nekoliko za jednim stolom, uz Paulanere i bocu-dvije crnog vina.

Među ostalima, rumunjski policajac, američki vojni inžinjer, koji je ovdje već očito predugo, jer ga izgledom tek vojna odora čini različitim od najobraslijeg lokalca, finski policajac, koji je malo govorio i uživao u pšeničnom pivu umjesto u raspravi o lokalnim vođama. Također tu je i Mike, Amerikanac koji radi za USAID. Fizički donekle sličan Jimu Carreyu, ako ništa onda zbog onog karakterističnog načina na koji se smije. Uz to, vrlo brz smisao za humor.

Andreas mi se brzo dopao. U kasnim četrdesetima je, s okruglim naočalama i malo živčanom kosom. Ima prilično nesvakidašnji životni put: nakon studija proveo je godinu-dvije lutajući Južnom Amerikom, a zatim ostao neko vrijeme u SAD-u, radeći svakakve poslove. Između ostalog, bio je vozač kamiona u Teksasu. Neočekivano zanimanje za europskog intelektualca.

Po povratku u Njemačku zaposlio se u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova, što mu je omogućilo da nastavi živjeti posvuda. U Afganistanu je zadnjih sedam ili osam mjeseci, a u kolovozu se seli na Costa Riku, gdje će provesti naredne četiri godine uživajući život kakav može imati samo diplomat na Karibima.

To su male prednosti diplomata velikih država. Hrvatska nema nijedno predstavništvo na Karibima.

Težak je to životni put. Obilaziti sve te karipske otočiće jer to traže potrebe službe, neizbježni kokteli, pa to neprestano ljeto i more.. Kako izdržati sav taj karijerni pritisak?

Popili smo dovoljno piva da se razgovor opusti i poleti na sve strane, iako navodno postoji ograničenje na dva alkoholna pića po osobi.

Oko 23 sata bar je prestao posluživati, a mi smo se polako razišli oko ponoći. Vani je crno kao u rogu. Srećom Mike ima ručnu svjetiljku.

Svjetlo koje baca je meko i crvene boje. Zbog snajperista. Navodno oštro svjetlo normalne svjetiljke, poput popularne meglajtice, odaje položaj osobe pa postane laka meta, kažu mi. Takva su u svakom slučaju pravila - oštro bijelo svjetlo nije dopušteno.

Ipak, Mike ne živi u istom dijelu baze kao i ja, pa nekih pedesetak ili više metara moram proći sam, odnosno bez ikakvog svjetla. Nisam siguran niti u smjer kojim trebam ići. Nema mjesečine, a oblaci prekrivaju čak i zvijezde. Hodam kao Stevie Wonder.

Protiv svih zakona fizike i medicine, došao sam živ i u jednom komadu do ulaza u objekt u kojem se nalazi moj kontejner. Impresionirao sam sam sebe. Da sam podvojena osoba, pozvao bih nakon ovakvog uspjeha sam sebe na romantičnu večeru i vjerojatno završio u krevetu. Možda i u braku. Ovako nemam s kime podijeliti svoj uspjeh.

Ili sam barem tako mislio, dok nisam uočio žar nečije cigarete kako se pomiče metar od mene.

Govorim u mrak. "Hello?"

Cigareta, odnosno njen vlasnik, mi odgovara vedrim tonom. To je Alex, mladi Rumunj koji ovdje radi na IT održavanju. Internet, satelit i sva tehnologija koja omogućuje povezanost baze s ostatkom svijeta je njegovo zaduženje. Zvuči kompleksnije nego što doista jest - posao mu je tek paziti da se ništa ne pokvari, odnosno da popravi ako do toga dođe. Radi se o ukupno možda sat vremena posla dnevno, ako i toliko.

Alex je ujedno moj prvi susjed. Njegova gajba je odmah nasuprot moje u istoj zgradi.

Razgovarali smo desetak minuta, a onda sam ga zamolio da mi pokaže u kojem je smjeru sanitarni kontejner (tuševi i toaleti), da bih zatim s novopronađenim samopouzdanjem polagano otapkao prema tamo, da vratim pivo prirodi i operem zube prije spavanja.

← prethodni post       sljedeći post →

Za Mazar-i-Šarif letim Herculesom. Kada sam bio dijete, to mi je bio jedan od najdražih aviona, C-130. Debela svinjica s četiri propelera. Moj tip letjelice.

Svi putnici moraju na sebi imati pancirke i kacige. Unutrašnjost je strogo vojnička: klupe od željeznih cijevi, između kojih je rastegnuto zeleno platno. Buka je prilična, posada dijeli putnicima čepiće za uha. Putnici su uglavnom vojnici ili vojno osoblje, ali ima i nekoliko civila.

Ispred mog sjedišta uokvirene su upute za putnike, one na kojima su obično nacrtani ljudi kako stavljaju na sebe pojas za spašavanje, masku za kisik i slično. Ono što se inače nalazi u pretincu za novine u svakom avionu.

Ovdje je ipak sadržaj nešto drugačiji. Nema crteža s napuhavanjem stvari, disanjem i zakopčavanjem sigurnosnog pojasa. Umjesto toga imaju upute što raditi ako na zrakoplov netko ispali navodeću raketu ili otvori vatru iz topova protuzračne obrane.

"Ukoliko na vaš zrakoplov bude upućena protuzračna raketa, C-130 opremljen je suvremenim obrambenim mamcima koji prilikom ispuštanja znaju proizvoditi glasnu buku. Piloti će tada započeti seriju manevara, koji mogu podrazumijevati nagle promjene visine i smjera. Molimo vas da budete mirni i da ostanete sjediti, te se pobrinite da je vaš pojas zategnut."

Ovo daje sasvim inferironu dimenziju civilnom letu i cijelom onom spasilačkom teatru kojeg pružaju stjuardese prije svakog leta.

Bliže pilotskoj kabini sjedila je jedna civilka od 50 godina, možda koju više. Očito visokopozicionirana, jer joj se časnik koji je sjedio do nje uvlačio toliko duboko u guzicu da je prisutnima, uključujući i mene, bilo neugodno gledati. Ona ga baš nije doživljavala nego je gledala ukočeno naprijed, pretpostavljam u malom strahu od leta. U avionu se sve treslo i drhtalo, željezo je proizvodilo buku, a civilni um je navikao na tupi šum komercijalnih letjelica. S druge strane, možda je samo pročitala ove upute za putnike, pa se isprepadala.

U Marmal, vojnu bazu kod Mazar-i-Sharifa, došao sam sad već po običaju sa sat vremena zakašnjenja. Nazvao sam našeg čovjeka zaduženog za logistiku i zamolio ga da, ako je moguće, pošalje nekoga da me pokupi.

Čekao sam na asfaltu i gledao dvojicu Bosanaca kako o nečemu razgovaraju. U normalnim uvjetima, kada bih daleko od Europe sreo nekoga "s ovih prostora" u pravilu bih osjetio potrebu makar pozdraviti, izmijeniti riječ-dvije. Znam da je glupo i da nema pravog razloga, ali čini se uvijek nekako prirodnim. Ali ovdje nije bilo toga. Vidio sam hrvatskog vojnika kako prolazi kroz vrata pored mene. Ništa. Možda je spoznaja da ovdje jednostavno ima toliko ljudi iz Hrvatske, pa i civila iz "ovih prostora" koji su u Afganistan došli zaraditi brzu lovu radeći kao kuhari, električari, inžinjeri i slično, da je jednostavno sva posebnost slučajnog susreta u dalekoj zemlji isparila. A možda sam se samo htio maknuti sa sunca i riješti se pancirke i tone prtljage koju sam imao sa sobom.

Dok sam prebacivao ove misli po glavi, prišao mi je neki američki časnik od 40-ak godina.

"Are you by any chance from the former Yugoslavia?", upitao me.

"Yes, I am. From Croatia actually. And are you by any chance from the former British colonies?"

Upitnik. Umjereno zatečen. Procesuira. "Errrr?"

"Never mind", prekidam i sebe i njega, znajući da nema smisla forsirati i reći mu, ovako bez pripreme, da je u međuvremenu i Sovjetski Savez nestao, da je Hladni rat gotov, da mu je predsjednik Afroamerikanac, da ne kažem crnac, da su ubili Kennedija i da je Elton John homoseksualac. "Can I help you?"

"Well, I'm supposed to pick up this journalist from Bosnia..", rekao je osvrćući se.

Novinar se na kraju sam javio kada ga je čuo. Pozdravljam kratko. Odoše obojica. Opet smo tu samo asfalt i ja. I oblak pijeska kojeg mi je vjetar bacio u oči, nakon što je Amer pokrenuo svoj džip.

Vruće je i sunce peče. Švicam pod pancirkom. 

Uskoro dolaze dva časnika po mene. Jedan stariji, koji se upravo sprema vratiti u Hrvatsku, i drugi relativno mlad, koji je tek došao.

Stariji mi je rekao da sljedeći avion za Faizabad leti tek u ponedjeljak (danas je četvrtak, 10. ožujka). To je banana. Mislim, na putu sam već osam dana. Želim se smjestiti u svoje odaje, raspakirati, znati da sam došao na odredište i početi graditi nekakvu svakodnevnu rutinu. Uostalom, gubim novac dok se ne pojavim tamo.

Ostavio sam stvari u svoju sobu i otišao s mlađim časnikom na ručak.

U tijeku je smjena kontigenata naših vojnika i u bazi ih je dvostruko više nego inače.

Netom poslije ručka nazvao me Andreas, Nijemac s kojim trebam raditi jednom kada dođem u Faizabad. Pitao me kako sam, gdje sam i da li znam kada bih mogao stići u Badakšan (naime, provinciju čiji je glavni grad Faizabad).

Ukratko sam mu prenio svoju situaciju i rekao kako najvjerojatnije moram ostati ovdje još četiri dana.

"Da li moraš ostati, imaš neke obveze u Mazaru ili jednostavno nemaš izbora?", pitao me.

"Što se mene tiče mogu krenuti odmah. Želim krenuti odmah. Spakiran sam. Ali rečeno mi je da nema slobodnog leta do ponedjeljka i da moram čekati.."

"U redu. Daj mi par minuta, da vidim što mogu napraviti. Nazvat ću te."

Otišao sam izvidjeti kamp, makar njegov dio. U lutanju sam sreo jednog časnika koji me je pripremao prije odlaska u Afganistan. Bio je to najkorisniji dan u cijela tri mjeseca provedena u spremanju za ovu misiju. Sjajan lik. Oštar kao britva, fokusirani profesionalni vojnik u svakoj svojoj molekuli, uz to s istančanim smislom za humor. Takvi se u principu proizvode rijetko. Čistokrvni Zagrepčanin k tome, Trešnjevka. Zovimo ga Lac.

Došao je ovdje samo na dva tjedna, da obavi neke strukturalne promjene i pripremi novi tim za zadatke koji ih čekaju. Upoznao me s dvoje ljudi koji će biti moj glavni kontakt ovdje.

Nismo stigli niti razmijeniti prve dojmove, kada sam primio poziv od Andreasa. Jedva sam ga čuo, dok je pokušavao urlanjem nadvladati buku džipa u kojem se vozio. Do mene su prolazili samo fragmenti.

"Uspio sam.. [buka, gubitak signala] ..u TAX.. [buka] ..odi u TAX, sve te.. [buka] ..čeka te sve.. [buka] ..moraš krenuti odmah.. [šum] ..uspio sam!"

Tu negdje se veza prekinula i nismo ju uspjeli obnoviti.

Pitao sam Laca da li tu postoji nekakav TAX ili slično mjesto, jer mislim da sam možda dobio neko mjesto u avionu.

"Nije TAX nego PAX", rekao je, "To je aerodrom. Upravo si bio tamo. Odi sa mnom, provjerit ćemo."

U PAX-u je bila atmosfera kao u seriji MASH. Lik koji radi na kartama dobacivao je šale na svom njemačkom engleskom i smijao se sam sebi. Plastične palme u čekaonici. Drveni šank. Prava porno estetika. Najbolja čekaonica bilo koje zračne luke koju sam vidio. Gotovo da poželim duže čekati.

Nijemac s kartama provjerio je popis i rekao da su me upravo stavili na njega i da moram što prije donijeti prtljagu da ju ukrcaju u avion. Predviđeno polijetanje je za 40 minuta.

S Lacom sam otišao do svoje kabine i uzeo stvari. Odvezli smo ih do skladišta u kojem ih je jedan vojnik izvježbanim pokretom, prethodno me upitavši: "Ima li što lomljivo?", bacio na jednu golemu hrpu i svezao.

Ostalo je dovoljno vremena za jedno kratko piće s Lacom i nekoliko brzih šala na moj račun.

Ulazim u bus, a zatim u avion. C-130 opet. Stavljam kvačicu na svojoj virtualnoj "učini to" listi. Volim dane u kojima to mogu napraviti, čak i kada se radi o beznačajnim stvarima. 

Jedini civil sam na letu. Dok se borim s kacigom, koja ima prekratak remen za moju glavu, vojnici mi pružaju pogled odobravanja kakav obično odrasli pruže djeci. Mislim da je to ekipa s kojom ću biti u bazi. Čine se simpa. 

Večeras bih trebao biti u svojoj gajbi. Dan iskorišten.

← prethodni post  : sljedeći post →

Voda u kampu je toliko neshvatljivo loša da spada u žanr znanstvene fantastike ili neuspjelih ljubića, a ne biologije. Lužnata, s nekim okusom amonijaka koji ostaje ma koliko ispirali usta od nje. I gusta je, neprirodno gusta. Neznajući ovo, išao sam oprati zube s njom. Radio sam to drugdje, bez obzira na (ne)kvalitetu vode, uključujući i onaj otrov u Rusiji ili Indiji. Ali ovo je bilo poput ispiranja usta tekućinom iz akumulatora. Ispljunuo sam ju instiktivno, ne koristeći nikakav racionalni predproces. Tijelo je samo reklo da "ovo" ide van. 

Jedan vojnik, koji je odradio nekoliko godina u mirovnim misijama u Sierra Leoneu, Čadu, Sudanu, Kašmiru i Nepalu, priznao mi je da je ovo gore od svega što je ikada probao. Bio je toliko naivan ili samouvjeren prvi puta kada ju je okusio, također perući zube, da je samo nastavio, misleći da je stvar elementarne prilagodbe. Naredna tri dana pokušavao je držati zahod na udaljenosti manjoj od 30 sekundi, jer toliko mu je pretpostavljam sfinkter mogao držati sadržaj probavnog sustava prije nego bi kapitulirao.

Hranu, barem u dijelu KAIA-e u kojem sam smješten, radi ekipa iz Sri Lanke. Svi vojnici se žale na nju, ali jedan Slavonac među njima ju nalazi toliko odbojnom da jede samo jednom dnevno, isključivo večeru. Neizbježni curry, riža i piletina, koja ima sva gastronomska svojstva kartona, ne predstavljaju prihvatljiv jelovnik za osobu odraslu na delicijama kontinentalne Hrvatske. Ne mogu reći da ga ne razumijem.

Restoran je namijenjen samo vojnom osoblju, a za ostale postoji par zalogajnica koje naplaćuju 20ak USD za obrok koji se kvalitetom i primamnošću ne razlikuje od menze. Iako sam civil, uz pogled nezaštićenog i bespomoćnog početnika, uspio sam izgraditi odnos s jednim Šrilančaninom na ulazu u vojni restoran, koji mi je dopustio da se hranim kod njih. Svaki dan je to ipak bila određena borba koja mi je narušavala zen, pa sam uskoro odustao i svraćao tek povremeno. 

U bazi postoji jedan mali bazaar, koji prodaje sve od malih kipića od lapisa (plavog poludragog kamena) do noževa, sablji i lažnih satova poznatih svjetskih brandova. Vidio sam i male drvene bareljefe Posljednje večere, čije različite verzije su nudili na više mjesta. Nisam to očekivao.

Život u bazi čini se sasvim prihvatljiv, iako s određenim odricanjima - poput spomenute hrane ili zabrane alkohola. Ovo je osobito teško padalo europskim vojnicima koji su se tamo nalazili.

Amerikanci općenito nemaju dopuštenu konzumaciju alkoholnih pića za svoje vojnike, pa ga tako nema u cijeloj bazi, što sam ipak osobno nalazio sasvim opravdanim pravilom. Nazovite me ludim pacifistom ili kako želite, ali nekako se osjećam ugodnije znajući da među naoružanom ekipom oko mene nema nikoga tko je popio "čašicu previše". Kasnije sam shvatio da je moje razmišljanje tipično onom civila, jer sam bio u bazama u kojima je alkohol dopušten i u kojima se nikada nisu događali ekscesi.

Znao sam i ranije da se za alkohol u Afganistanu nudi zlato, preneseno govoreći. Kada sam dolazio ovdje, sva je ekipa u avion sa sobom nosila po nekoliko boca whiskeya, vodke i gina, spremljenih u prtljagu, kao strateške namirnice. Razumljivo, kada čovjek sazna da limenka piva na crnom tržištu u Kabulu dođe između 6 i 10 USD. Ipak, čak i u tim uvjetima postoje primjeri lokalnih alkoholičara, domaće ekipe koja je uspjela razviti ovisnost o toj tekućini, svakoj ekonomskoj logici usprkos. Pretpostavljam stoga da pripadaju onima koji se i bave švercom alkohola, jer ne znam tko bi zdrave pameti, s kupovnom moći koja ovdje postoji, uspio održavati takvu naviku.

* * * * * * *

Sam Kabul je doživio infrastrukturni preobražaj od 2002. godine. To ne znači da je infrastruktura sjajna, nego da ima ceste, a dio grada ima vodovod i struju. Budući da se radi o višemilijunskom gradu, jasno je da je i ovo nevjerojatan pothvat.

Promet je kaotičan i agresivan, ali ne kao u Indiji ili jugoistočnoj Aziji.

Nema pravila. Voze se uglavnom automobili uvezeni iz Pakistana i golema količina starih Toyota, posebno pick-upova. Pokazivači smjera se smatraju dekorom na vozilu i nemaju nikakvu praktičnu vrijednost. Prestrojava se prema volji i hiru vozača. Prednost u vožnji postoji tek kao prometni teorem koji još uvijek nije iskušan u praksi.

Grad nominalno ima oko tri milijuna stanovnika, ali ljeti taj broj naraste na pet milijuna. Nisam shvatio razlog tog sezonskog povećanja, a moju sugovornici nisu dali ujednačena objašnjenja. Jedni su rekli da se tada u okolicu grada dosele mnogi nomadi i postave svoje šatore tamo, drugi da zbog povećanog obujma posla dođe mnogo radne snage iz okolnih mjesta, a treći da je zimu jeftinije preživjeti na selu, a ljeti dođu zaraditi novac u grad. Možda su svi ovi scenariji dijelom istiniti.

Što se tiče atmosfere u gradu, ona je nekako agresivna. Ne u onom političko-sigurnosnom smislu, jer bih za takvu ocjenu trebao ipak provesti ovdje duže vremena. Mislim na onu elementarnu aromu grada. Onu aromu po kojoj je Beč dosadan, Pariz sladunjav, a London uobražen. Kabul je agresivan.

Ljudi su, da paradoks bude veći, iznimno ljubazni i ugodni. Grad je pretrpio toliku količinu patnje i stradanja u zadnjih 35 godina, da je naivno očekivati da takva trauma nije ostavila traga na socijalnom tkivu stanovništva i pridonijela općenitom nepovjerenju među ljudima. NItko se baš ne smješka, lica su sumorna i nekako zatvorena. Ali obratite li se bilo kome, pokušati će vam izaći u susret koliko god je to moguće. Uostalom, gostoljubivost je nešto na što se ponose i na čemu inzistiraju.

No, situacija je manje ugodna nego nekada.

"Ne vole nas više", rekao mi je jedan stranac. "Prije tri-četiri godine mogao si hodati ulicom i biti više-manje siguran. Kupovati na bazaru. Danas je to uglavnom ludost i glupost kojoj pribjegavaju tek neki stranci koji ne shvaćaju što rade, nego vole ideju sebe kao otvorenih ljudi. A ustvari su samo glupi. Ipak, ima onih koji ovdje žive već dugo, koji su razvili svoju lokalnu socijalnu mrežu i domaći stanovnici ih poznaju i ne precipiraju kao poptune strance. Ali takvih je malo. Malo ljudi ostane ovdje godinama, pogotovo na jednom mjestu. Uglavnom dođu na godinu-dvije, zarade novac i vrate se od kuda su došli ili odu raditi u neku drugu kriznu situaciju."

Većinu populacije čine Tadžici, a zatim Hazari i Paštuni, tri etničke skupine koje su međusobno prošle kroz puno međusobnog krvoprolića. Već sama ta činjenica je dovoljna da uništi grad. Pogledajmo samo što se dogodilo Sarajevu i bit će nam jasno. Dodamo li na to naglašenu nestabilnost koja još uvijek vlada, iznimnu neimaštinu s kojom se i dalje bori veliki dio ljudi, općenito sumorne vizije budućnosti te osvrtanje na one koji su se "snašli" kada su došle međunarodne snage i naglo se obogatili,  lako je pretpostaviti društvenu razmrvljenost i antagonizam.

* * * * * * *

Drugog dana u Kabulu, po mene je došao jedan zagrebački civil, punokrvni stanovnik Trnskog, koji ovdje živi već šest godina. Odveo me na večeru u svojevrsnu hrvatsku koloniju koja se okuplja u kući jednog sjajnog lika, također Hrvata, a koji se doselio u Kabul 2002. godine. Kuća se nalazi u dijelu Kabula u kojem svoje mjesto nalazi veći broj stranaca, relativno imućnijih Afganistanaca i međunarodnih organizacija. Za večeru me dočekala teletina u umaku, kuhani krumpir, salata i desert. Crveno vino. Pravi komadić raja, u kojem k tome svi govore hrvatski.

Svraćao sam kod njih nakon ovoga gotovo svaku večer koju sam proveo u Kabulu, čekajući da obavim razgovor s jednim čovjekom, kojeg sam dogovorio još u Zagrebu. Problemi dostupnosti, toliko sveprisutni u Afganistanu, kao i činjenica da sam sletio u petak, neradni dan, nakon kojeg su slijedili subota i nedjelja, kao neradni dani za sve strance u gradu, službeni put te osobe i komunikacijski problemi, učinili su da smo se uspjeli sastati tek u srijedu, pet dana nakon što sam došao u grad.

U međuvremenu, upoznao sam tri čovjeka koji imaju apsolutno najluđe životne priče o kojima sam ikad čuo, a kamoli ih upoznao. S jednim od njih proveo sam sate slušajući ga i smijući se jednom događaju za drugim, dok su ostali za stolom samo potvrđivali i podsjećali ga na stvari koje je ispustio. Nijedna od tih priča nažalost ne može naći mjesto ovdje.

(Moram reći da je cijeli ovaj tekst prošao toliku količinu autocenzure, budući da se ipak treba držati određenih profesionalnih obzira, da nisam uopće znao kako da ga napišem. Na kraju sam odlučio prenijeti ovu "meku verziju", prenoseći ustvari samo fragmente, a izostavljajući sve uistinu zanimljive stvari. Ne moram dodati da me to razočarava, ali nemam drugog načina da pišem.. Nijedna od ludih stvari koje sam vidio ili doživio ne nalaze se ovdje, niti će se moći nalaziti u budućnosti.)

* * * * * * *

Ulazak u četvrt u kojoj se nalaze veleposlanstva, u dijelu grada koji se zove Wazir Akbar Khan, a koju od mog domaćina dijeli tek jedna široka gradska ulica, predstavlja sasvim novo iskustvo.

U općem dijelu onih četvrti u kojima žive stranci i imućni, a ne diplomati, sve kuće imaju nekoliko svojih čuvara, a čak i za bijela dana zaštitari uokolo nose kalašnjikove otprilike kao što prolaznici nose kišobrane u Engleskoj. Ipak, ulice nemaju rampe, nego tek betonske pregrade preko kojih se može prijeći automobilom ukoliko se vozi polagano. Sve kuće su zaštićene visokim zidovima i željeznim vratima.

Četvrt veleposlanstava, s druge strane, je pravo orlovo gnijezdo. Ranije su diplomatska predstavništva bila razbacana po gradu, a onda je postalo jasno da je nemoguće održavati normalno funkcioniranje grada na taj način, zbog logične pojačane potrebe za sigurnošću na tim mjestima. Prije dvije godine tako se počela stvarati svojevrsna Zelena zona u Kabulu, odgovor na sličnu takvu stvar u Bagdadu. Iskreno, mislim da je lakše nepozvan upasti u vojnu bazu nego ovdje. Bunkeri, čelične prepreke i rampe, mitraljeska gnijezda i deset ili više čuvara na svakoj kontrolnoj točki. Ulice poslagane u labirint, s visokim zidovima i malo izgleda za one koji žele nešto dokazati.

Još jučer javio sam vrijeme dolaska, broj registracijske oznake, tip i boju vozila, broj suputnika, svoje puno ime i prezime i godinu rođenja, jer tako zahtjeva sigurnosni protokol.

Na prvoj rampi Abdul (vozač) i ja pokazujemo svoje isprave. Čuvaru prenosim ime osobe s kojom imam zakazan sastanak, a on provjerava da li se to nalazi zapisano u rasporedu.

Nakon što su pregledali automobil tražeći eksploziv, na stražnje sjedište ušao je jedan naoružani Afganistanac, s kojim smo prolazili kroz naredne kontrolne točke. Između svakih je brisani prostor ograđen zidovima, s bunkerom iz kojeg viri cijev teške strojnice i upozorava na nedostatak smisla za humor i šalu.

Šest ili sedam kontrolnih točaka i tri pregleda radi eksploziva kasnije, stigli smo do moje predviđene destinacije. Tu su propustili naš automobil kroz golema čelična vrata i zatvorili ih iza nas, ostavljajući nas u svojevrsnoj čeličnoj i betonskoj kutijici, radi posljednje kontrole. Još jedan uvid u osobne dokumente i detaljan pregled vozila radi eksploziva. Pas njuška. Tek nakon toga propušteni smo u dvorište zgrade, gdje me je Abdul ostao čekati, a ja sam ušao u zgradu.

Lik s kojim sam se trebao naći odmah se ispričao za teškoće pri dolasku do ovdje, znajući kroz što sam morao proći.

Nemam problema s time. Iskreno, rado ću gubiti vrijeme ako mi to spasi guzicu.

Sastanak je počeo relativno kasno, u 17h, a kada je završio već je bila večer. Abdul me čekao i vratio u hrvatsku oazu.

Sutra idem za Mazar-i-Šarif, a domaćin je našu malu hrvatsku koloniju za ovu prigodu počastio punjenim paprikama i pršutom. Napunio sam zalihe za narednih šest mjeseci. Ili sam si barem to govorio. Uz to, pojeo sam bez pitanja najbolju baklavu u galaksiji. Ne znam kako su ju napravili, ali bilo je to ono jelo radi kojeg ćete se potući s najboljim prijateljem, ako to znači da će zadnji komad bit vaš.

← prethodni post : sljedeći post →

Žena koja je putovala s mužem i troje djece, a koja je do tada pokrivala glavu tek laganom svilenom maramom, čekajući u redu za pregled putovnica zamotala se u jednom kratkom pokretu, neshvatljivom spretnošću i galancijom, u crnu iransku burku, od glave do pete, dopuštajući tek očima da provire. Podižući burku s poda, da ju ne isprlja prašinom, otkrila je pogled na cipele s umjerenom petom i naznaku traperica koje je imala na sebi.

Na doručku sam bio u 8. Poslužili su više-manje ono što je bilo ponuđeno sinoć, uz razliku što više nije bilo kostiju i ovčetine, umjesto kojih su svoje mjesto našli maslac i nekakav džem i marmelada.

Dijelim stol, između ostalih, s jednim Švicarcem od kojih 50 godina, koji život provodi na relaciji Bangkok-Kabul. Razgovarao sam s njime dosta još sinoć, u onoj agoniji čekanja u zračnoj luci. Ogromna količina ludog iskustva i pripadajuće samodopadnosti i samozaljubljenosti. Stvar koja se često dogodi ljudima koji pomisle da vode život o kakvom drugi uglavnom čitaju u novinama ili knjigama.

Govorili smo o inflaciji koju stvara razvojna pomoć, kao temi koja je zanimala mene, i o njemu, kao temi koja je zanimala njega. 

Oženjen za Vijetnamku s kojom ima dvoje djece, radi za UN i pripadajuće organizacije već 15-ak godina, a prije je vodio nekakavu globalnu nevladinu organizaciju koja ima 60 podružnica diljem svijeta i bavi se borbom protiv trgovine ljudima.

"Prošle je godine, na primjer, inflacija u Afganistanu iznosila 30%." dodao je, "30%! To vam dovoljno toga govori."

"Ako međunarodna organizacija želi izgraditi školu, bolnicu ili neku cestu, tu će se morati potrošiti puno novca", nastavio je zaneseno, koristeći pokrete desnom rukom i mašući kažiprstom kao da dirigira unutarnjom logikom kozmosa,"i dobar dio njega će jednostavno nestati kroz crne kanale, jer će izvođači napuhavati cijene, jer će vam posrednici izbijati novac i, najvažnije, jer osobe koje predstavljaju tu međunarodnu organizaciju ne troše svoj novac, nego novac organizacije. Da nije tako, odustali bi. To je logično. Njima je bitno završiti projekt. Uostalom, to im je zadatak. Činjenica da je škola umjesto realnih 100 tisuća dolara koštala milijun dolara, za njih nije neuspjeh. Jer škola je tu, uspjeli su to napraviti. No taj milijun dolara u zajednici u kojoj većina stanovništva živi s manje od dva dolara dnevno, napravi potpuni nered. Tim više što se taj novac ne rasporedi ravnomjerno, nego završi u džepovima nekolicine. Istovremeno, mi se ne možemo boriti i s korupcijom u zemlji ili s građevinskom mafijom, jer je to posao države."

Zatim je bezbrižno namazao novi sloj džema na tost i ugrizao ga.

Bio je tu s nama i jedan Britanac, u kasnim četrdesetima, s kozjom bradicom i umjereno preplanulim tenom, koji je također bio vrlo ponosan na svoje iskustvo i donekle je pokazivao uzrujanost time što je Švicarac preuzeo ulogu neprikosnovenog gurua razvojne pomoći za stolom. Iskoristio je Švicarčevo hlapljivo gutanje tosta i gušenje u džemu da se ubaci sa svojom tezom, a koja je imala pokazati još dublju nesuvislost međunarodnih humanitarnih intervencija.

"Kada sam radio u Kongu, proveo sam naime tamo nekoliko godina, jedna organizacija je darovala mnogo džipova marke Ford lokalnim školama, da mogu ići po djecu u udaljena sela. Ali u Kongu nitko ne vozi Ford. Uglavnom voze francuske aute ili Toyote. Tako, čim su se prvi Fordovi počeli kvariti, više ih nitko nije znao popraviti niti je mogao nabaviti jeftine dijelove vadeći ih iz starijih automobila. Vrlo brzo mogli ste vidjeti te džipove razbacane po Kongu, povađenih sjedala, kako uglavnom služe za zaštitu od kiše ili kao meta za gađanje iz kalašnjikova. A to su milijuni dolara koji su otišli u nešto besmisleno, umjesto da spase ljude, djecu koja doslovno umiru od gladi ili obične gripe."

Zatim je napravio onu tužnu facu, koja je govorila "pogledajte moju suosjećajnost i primimo se za ruke, za mir u Africi", gledajući nas sve žalosnim očima šteneta. Nešto kao Oprah prije nego brizne u plač. Bob Geldof. Zastao mi je komad hrane u jednjaku i zakašljao sam. Uhvatio me nespremnog.

(nadam se da je nepotrebno dodati da me nije nasmijala njegova ideja, nego humanost sa silikonskim sisama i tangama, koju je pružio za finale. Ipak, uspio sam sve pristojno sakriti i svaliti odgovornost na "laganu prehladu".)

Švicarac je nezadovoljno odbacio onaj komad tosta i otresao ruke nad njim, jer mu pretpostavljam džem više nije prijao ili je kruh bio previše gumen i, provukavši jezik između desni i isisavajući ostatke hrane koji su mu tamo smetali, rekao da njegova organizacija nikada ne bi napravila takvu glupost i kupila marku vozila koja nije zastupljena na lokalnom tržištu, prekinuvši time Britančev samozadovoljni empatijski trenutak.

Britanac mu je uzvratio da su upravo "njegov" (misleći Švicarčev) UN i njima slične goleme organizacije te koje se razbacuju novcem i prihodima, i koje kupuju takve džipove i rade takav nered. On, s druge strane, radi za daleko manju organizaciju koja se koncentrira na male projekte i direktni rad s lokalnim ljudima, i koja je sretna kada uopće može poslati stručnjaka za agronomiju u neko selo da ratarima pokaže kako će uzgajati kulturu koja donosi više ploda i s kojom će moći prehraniti više ljudi.

"He,he,he! Mislite na ove male organizacije od kojih mnoge služe samo kao paravan za razne obavještajne službe?", retorički je dobacio Švicarac i veselo se cerekao naslađujući se svojim uspješnim reternom.

Britanac je ovo uzeo kao profesionalni udarac, dok se Švicarac radosno valjao u svojoj uspješnosti i čak ponovno primio onaj odbačeni tost, da žvakanjem potvrdi pobjedu. Razgovor je nakon toga prilično izgubio smisao, jer su se ova dvojica krenula prepucavati detaljima, rezolucijama, NGO rječnikom, izmjenjujući "dok sam radio ovdje" krošee i aperkate, pokušavajući sve ipak držati upakirano u naoko pristojnu konverzaciju dvojice profesionalaca. Kao neki bračni par koji je previše godina proveo zajedno, uz razliku što su se ova dvojica tek sinoć upoznala.

Ne želim nikada, ni pod kakvim uvjetima, postati jedan od ovih likova. Zahvalio sam na zanimljivom razgovoru i otišao od stola napraviti krug oko hotela dok čekamo autobus da nas preveze do terminala. Thomas je isto uz izraz lica "udavit će me", dao do znanja da izlazi na ulicu čim završi s doručkom.

* * * * * * *

Ulice oko hotela bile su od blata i budile su se s uličnim prodavačima hrane, rikšama, ekipom s kravama i klincima koji su išli u školu. Djeca imaju školske uniforme, ali očito ih nasljeđuju od braće i sestara ili još starijih generacija, jer su sasvim dotrajale i poderane. Većina ih nema čarape i nose cipele koje su nekoliko brojeva prevelike i vjerojatno ne bi bile ugodne niti odraslom muškarcu.

Jedna klinka ima ružičasti ruksak kojem su se raspali svi zatvarači pa cijeli sadržaj torbe zjapi otvoreno prema ulici. Ne mareći za takve periferne stvari, činila se i dalje vrlo ponosnom na njega.

Iako je jutro hladno, većina ljudi je u japankama ili sandalama. Pretpostavljam da to nije stvar "mode u predproljetno doba". Ipak, ulicom povremeno prođe pokoji pripadnik zlatne mladeži; zalizane kose, u lažnim Nike tenisicama i čistim, šarenim trapericama. Na pogledu mu se vidi da je svjestan svog socijalnog statusa i općenite poželjnosti.

Avioni prelijeću preko nas svake dvije minute.

(gore desno se vidi dio "Modesty Palacea" - fotka je praktički pogled s recepcije.)

Afganci su ugurali svoje ekspres lonce u prvi autobus, a većina zapadnjaka se ugurala u sljedeći.

Ja sam, ne svojom zaslugom, išao zadnjim, koji je bio skoro sasvim prazan i tako izbjegao histeriju i tiskanje.

* * * * * * *

Na nove boarding passove u zračnoj luci smo čekali niti dva sata i stvar je svojim prirodnim tokom vodila prema prihvatljivom kašnjenju od 30ak minuta.

Ušao sam odmah iza kapetana, koji je ponosno vukao mali koferčić iza sebe i kretao se plesnim koracima kakve su imali za vrijeme Bee-Gees generacije. Jučerašnji je kapetan izgledao malo uplašeno, ali ovaj današnji je prava mala hladnokrvna kobrica. Nizak, debel, s golemim crnim Gucci naočalama, lakiranim cipelama, zalizanom kosom i smješkom zabavnog i bezazlenog pokvarenjaka. Prva liga je. Imam puno povjerenje u njega.

U avionu sjedim pored onog Velšanina kojeg sam upoznao sinoć. Smith je ime i lud je kao šiba. Albino, s bijelom bradom, star možda 25 godina, imao je veselu narav kakvu može imati samo otočanin koji je poludio u Indiji. I volio je reći "seamless". Izgovarao je tu riječ na fantastičan način. Kao da sama upotreba rješava sve probleme..

"I absolutely hate it in Delhi. I'm a farm boy, actually, brought up in the country in Wales. And look at this! It's just too crazy for me. But when you get used to it, you learn certain things about how to make your life seamless here. Need a cab? Stop the first guy you see and tell him to get you one. You give him ten rupees. The cab is there for you. Seamless. Need a phone? The same thing. Ten rupees will solve almost anything. Everything becomes seamless."

Živi zadnje dvije godine na relaciji Delhi-Kabul. Zaručnica mu radi za britansko veleposlanstvo u Delhiju i tu zajedno žive, a on polovicu svakog mjeseca provede u Kabulu, radeći na nekim razvojnim projektima. Cilj: zaraditi dovoljno novca za poljoprivredno imanje na Novom Zelandu i za jedan veliki srednji prst ostatku planeta i svim financijskim i društvenim problemima koji s time idu. Svinja ima super mišljenje o Velšaninu i njegovim planovima.

Spavalo mi se, a njemu se slušala glazba. Kada sam se probudio, pola sata kasnije, još uvijek se nismo pomaknuli s mjesta. Motori su postojano radili, stjuardese su dosadno čekale, a putnici su proždirali svjetske zalihe pistacija čekajući polijetanje.

Ipak, računao sam na kapetana da me neće iznevjeriti. I nije. Sletjeli smo u Kabul s dva sata zakašnjenja, ali smo ipak došli i što se mene tiče, kapetan zaslužuje čistu peticu. Očito njega zovu kada je frka, kada let mora uspjeti. Ili bih barem volio misliti da je on jedan od tih likova. U svakom slučaju, "Kobra" je vratio moju vjeru u Air Indiju.

Iskoračio sam na afganistansko tlo. Nije baš da ću kleknut i poljubit zemlju, ali osjećam se znatiželjno.

← prethodni post : sljedeći post →

Lufthansa je imala čast Svinju odvesti do New Delhija i taj dio je prošao glatko. Čak i previše glatko. Ukrcao sam u Zagrebu 60 kg opreme, na kartu koja dopušta samo 20, i već izvadio 400 eura da platim pretovar, kad mi je lik na šalteru rekao da ćemo se pravit kao da nitko nije primijetio ovaj pretovar. Nakon presjedanja u Munchenu, u samom avionu imam dva sjedala za sebe. Luksuz lipti. Ne znam kako da se namjestim, toliko prostora imam.

Meni s desna sjedi mladi njemački par, razvučen u srednjem redu, koji putuje u Indiju. Obučeni u šarene dronjke, izuli su se iz cipela i skinuli čarape prije nego su svi putnici uopće ušli u avion, a zatim sjedili kao lotosi i upirali tim svojim golim stopalima po sjedalima, gledajući sve oko sebe vrlo "dubokim" pogledima. Oni putnici koji žele izgledati kao veći Indijci od samih Indijaca, i koje su prisutni Indijci na letu gledali kao neki oblik uvrede prema vlastitoj kulturi. Viđao sam taj tip putnika, onaj koji odmah na polasku mora kupiti službenu "uniformu" svoje destinacije i obući se prikladno, i ustvari se često ne razlikuju od one ekipe koja putuje na Havaje noseći šarene košulje i vijence od cvijeća, a koju ti isti vole s visoka gledati kao "glupe Amerikance" ili kroz slične šovinističke prizme.

U Delhi sam sletio rano ujutro 3. ožujka, a u zračnoj luci (Indira Gandhi International) preusmjeren sam u čekaonicu za putnike u tranzitu. Tranzit iz Delhija vodi uglavnom u vrlo opskurne zemlje: prije svega u centralnoazijske "stanove" ili Nepal, Butan i Bangladeš.

Među putnicima u čekaonici nalazio se ipak tek malen broj ljudi iz ovih okolnih država. Priroda svakidašnjeg života u većini tih zemalja uglavnom učini da ljudi, jednom kada ih napuste, ne vide u svom interesu povratak - glavnini putovanje znači prije svega jednosmjeran put van zemlje.

Ostali putnici su većinom bili zapadnjaci s nekakvom idejom borbe protiv uredske svakodnevnice - ekipa koja više ne može otputovati na normalan godišnji odmor, platiti agenciji da ih odvede u pristojan resort gdje će se odmarati i piti koktele, nego za opuštanje moraju ići hodati preko Himalaja, graditi cestu u Tadžikistanu ili volontirati za pomoć gladnima i beskućnima u Butanu ili Bangladešu.

Slučaj je tako htio da četiri sata koja su mi ostala do leta za Kabul provedem u društvu para iz Finske, koji je išao planinariti Nepalom. Njoj je to već drugi ili tko-zna-koji put, a on je početnik u sportu i bio je zabavno zabrinut oko toga da li će se fizički raspasti negdje na četiri tisuće metara (donekle je predebeo). Ona je socijalna radnica za djecu koja odrastaju u teškim obiteljskim ili društvenim uvjetima, a on je dizajner znanstvenih izložbi (ma što to značilo), koji je nakon 4 godine rada u jednoj tvrtki naprasito dao otkaz, ušteđevinom kupio napuštenu zgradu škole u nekoj zabiti u Finskoj i odlučio testirati svoje tijelo penjući se obroncima Himalaja. Uvijek poštujem takve planove.

Već pri samom check-inu u Delhiju vratila se cijela ona slika Indije koju sam zaboravio ili potisnuo. Kao birokratski Minotaur koji me zaskočio u labirintu kojeg samo on poznaje.

Dočekala me je jedna djevojka, utegnuta u bijelu košulju i plavo aviokompanično poslovno odijelo, uzela moje podatke, broj putovnice, leta i slično, a zatim mi rekla da sjednem negdje u čekaonici i da će me pozvati kada boarding pass bude spreman.

Sat vremena i dvije kave kasnije došla je po mene i slijedio sam ju do šaltera iznad kojeg je pisalo "International Transfers Desk". Šest zaposlenika Air Indije sjedilo je oko jednog računala i koncentriralo se. Oko njih je bilo još desetak računala, ali za njih nisu marili.

"Your passport, Sir", rekao je alfa-službenik među njima, ne gledajući me.

Izvadim putovnicu. Predam odmah i ispis elektronske karte s podatcima o letu.

"And what is your destination, Sir?"

Pogledao sam Indijku, koja je navodno trebala sve to pripremiti, pitajući se čemu cijelo čekanje i uzimanje podataka ranije. Držala je neki papirić u rukama i gledala nezainteresirano.

"I'm flying to Kabul", odgovorio sam. 

"12:35 flight?", nastavio je samouvjerenim tonom, igrajući se prevelikim prstenom pečatnjakom na desnoj ruci i gledajući u monitor. Ostali zaposlenici bogobojazno su gledali u isti monitor.

"Yes. 12:35 flight. It all says so on the ticket I just gave you. Is there another one?"

"Oh, no Sir. There wouldn't be. Only one. Every day at 12:35."

Čemu ova pitanja?

Šutnja. Ne rade ništa nego gledaju u monitor. Jedan donosi papirić, s kojeg drugi čita valjda petnaest brojki, a koje treći tipka i unosi u računalo. Nakon toga opet šutnja i gledanje u monitor. Upiru prstom u razne dijelove monitora, svi odjednom. Upisuju brojke ponovno. 

Ne znam što rade narednih 7-8 minuta. Došla su u međuvremenu još trojica i sada svi zajedno gledaju u monitor, pokazuju prstima i razgovaraju. Pitao sam se da li ovo znači da će mi prtljaga umjesto u Kabul otići za Madagaskar?

Konačno je Indijac s pečatnjakom naglo i naoko sasvim bezrazložno živnuo, potvrdno i ponosno pogledao ostatak svog tima, i predao mi netom isprintani boarding pass zajedno s putovnicom.

Pogledao sam putovnicu. Pripadala je nekom Dancu. Thomas nešto. Karta također.

Rekao sam mu da ovo nije moja putovnica. Niti karta.

"No, Sir?", upitao me u čudu i valjda me prvi put pogledao u oči, "Not your passport?"

Otvorio sam putovnicu ne komentirajući i stavio ju uz svoje lice, pokazujući sliku plavokosog 40-godišnjaka u njoj.

 "That is so strange, Sir. That is really not your passport."

U međuvremenu je došao Danac kojem je pripadala putovnica. On već pola sata čeka da mu isprintaju boarding pass. Pogledao je ovu devetoricu za šalterom u iskrenom neshvaćanju kako je moguće da im treba 30 minuta za jedan boarding pass i da pritom skoro poklone putovnicu prvom putniku koji naiđe.

"Very well, Sir. Could you wait one more minute, Sir?", izustio je alfa-službenik pa krenuo provjeravati Dančevu kartu. Danac je rukom trljao lice u nevjerici i teško kontrolirao uzrujanost. 

"OK, Sir. Here is your ticket and your passport.", konačno je rekao i dao mi moju kartu i putovnicu, potpuno ignorirajući Danca, koji je zaprepašteno gledao kako njegov proces izdavanja kreće ispočetka. Troje zaposlenika gledali su njegovu kartu i utipkavali stotine brojki i slova u računalo.

Suosjećajno sam pogledao Danca i ostavio ga u borbi uz tihi izraz poštovanja.

* * * * * * *

Zračna luka ima valjda milijun zaposlenih, ne računajući dodatni milijun čistača prozora koji posvuda vise kao paukovi, uzaludno se protiveći goloj činjenici da je u Delhiju prašine toliko da se prozori ne mogu držati čistima ma što se radilo.

Podovi su presvučeni debelim, skupim tepisonom. Onakvim kakav je obično u kockarnicama i od kojeg se prostor čini vrlo tihim. Mekani tepison ukloni onaj osjećaj okovanosti mramorom i čelikom, kojima ostali aerodromi guše svoje posjetitelje. Nisam ovo viđao u zračnim lukama, ali sviđa mi se, iako im očito treba nekoliko stotina ljudi s usisavačima da neprestano kruže terminalom i sišu svu tu prašinu, zemlju i smeće koje ljudi unose, kako od toga ne bi nastao pravi biološki rezervat s pripadajućim blatom, močvarom i faunom. 

Vozila za golf također jurcaju okolo, vozeći putnike koji požele uskočiti. Ovo, naravno, vuče zapošljavanje dodatnih vozača i mehaničara koji sve to održavaju. Nije mi jasno kako ova zračna luka uspjeva zatvoriti godinu u plusu, bez obzira na nisku cijenu radne snage.

* * * * * * *

Boarding za Kabul zakazan je za podne. Došao sam par minuta ranije. Polovica putnika bili su Afganistanci, a ostali su stranci, internacionalci koji rade za UN i sestrinske organizacije, privatne agencije za razvoj, nevladine organizacije i slično. Pretpostavljam i nekoliko obavještajaca, skrivenih iza poslovnog naziva poput "savjetnik za razvoj i humanitarnu pomoć", "capacity building consultant", "senior advisor for agriculture" ili što već.

U avionu sjedim pored onog Danca kojeg sam upoznao kod incidenta s putovnicom. Policajac je, EUPOL. Vrlo simpa lik. U vojsci i policiji cijeli život, provest će godinu dana u Kabulu obučavajući afganske policijske snage. Radio je dvadesetak godina u najopskurnijim ili najnesigurnijim krajevima svijeta, uglavnom kako se sezona rata i humanitarnih kriza selila globusom. Irak, Sierra Leone, Hrvatska, Bosna, Indija-Pakistan (Kašmir), Kosovo, Liberija, Sudan.. Hrvatsku je spomenuo pomalo sramežljivo, gotovo se ispričavajući što ju je morao posjetiti na takav način.

Do Kabula je trebalo nekih sat i pol i kada smo već počeli slijetati, bili smo na 500-600 metara, kapetan je naglo obustavio sve i zrakoplov se krenuo podizati. Kabul je bio skriven mećavom i snježna oluja je tukla po zračnoj luci. Nije se vidjelo ništa.

"Iz Kabula su nam javili da je u  zadnjih pola sata napadalo 20 cm snijega", izustio je konačno kapetan preko razglasa, "Dići ćemo se na 5 tisuća metara i kružiti neko vrijeme. Nadamo se da će oluja prestati i da će službe očistiti snijeg."

Sat vremena kasnije stvar je postala samo gora i iz pilotske kabine nam je došla obavijest da se vraćamo prema Indiji. Sletjeli smo u Amritsar, prvi grad s ozbiljnijom sletnom pistom u Indiji nakon što se izađe iz pakistanskog zračnog prostora.

Unutrašnjost aviona s vremenom je pretvorena u svinjac. Nakon 5 sati leta putnici su jednostavno izgubili svaki interes za okolinu. Razbacani čips posvuda, ljuske od pistacija, keksi izmrvljeni po podu i sjedalima, vrećice, proliveni sok, riža, miris čarapa i iznošenih cipela..  

U Amritsaru je dotočeno gorivo i konačno smo oko 21 sat stigli u New Delhi, u istu zračnu luku iz koje smo poletjeli prije osam ili devet sati. Pogledao sam Thomasa (Danca). Imao je onaj kiseli izraz lica koji je govorio "klasika" i "nevjerovatno" u isto vrijeme.

Osjećam se prebijeno, kao i ostali.

Dolazimo opet do istog tragičnog šaltera "International Transit Desk", samo nas je sada osamdeset. Desetak zaposlenika je tu da nam pomogne, sredi papire i odvede do hotela.

Naivno sam mislio da ću za 30 minuta biti u svojoj hotelskoj sobi i spavati.

Četiri sata, naime. Toliko im je trebalo. Četiri sata da izvedu putnike iz zgrade i odvedu ih do hotela. Prolupao sam, kao i svi suputnici uključeni u ovu organizacijsku dekadenciju. Čak su i Afganistanci protestirali oko krajnje neorganiziranosti i sporosti domaćina.

Da stvar ne bi stala na tome, jer nikada ne stane, došli su na ideju da uzmemo svu prtljagu sa sobom, iako smo svi tražili da ostane kod njih i da nas puste na miru. Većina ovih ljudi koji putuju u Afganistan tamo odlazi na šest ili više mjeseci i nosi po 50-60 kila opreme. A većina Afganistanaca je k tome u Indiji obavila obimnu kupovinu i nosili su televizore, laptope i svakakve dragunlije, uključujući i one lonce pod pritiskom, koji su bili vrlo popularni u Jugoslaviji netom prije nego je istrunula.

Na nekim proizvodima je pisalo sve što se može dodati na proizvod koji je poželjan: "Latest model. New series. Classic.", sve na istoj kutiji za lonac koji je u većini svijeta proglašen sigurnosnim hazardom još prije 20 godina.

No sve te industrijske delicije i torbe nosimo sa sobom. 

Nešto poslije 1 sat ujutro konačno smo ispali ispred hotela koji se prikladno zvao "Modesty Palace". Ulica i okolica nemaju asfalta. Preko blata ljudi unose tonu prtljage u predvorje.

Gledam mladu plavokosu francusku novinarku koja emotivno stoji između erupcije bijesa i nekakve psihotične rezigniranosti. Pitao sam se kako je uopće moguće tako se osjećati? Čekam da joj konačno prekipi i da počne urlati i razbijati onaj jeftini kineski porculan kojeg je predvorje puno. Jebene vaze i one glupe mačke, bijela keramika s plavom tintom. Često mislim da Kinezima jednostavno treba zabraniti da izvoze 90% artikala iz svoje "gamme".

Novinarka je iznimno, upravo obeshrabrujuće lijepa, i većina putnika ju snima bez ikakvog traga pristojnosti, moja malenkost također. Ne mogu si pomoći. Ovo je možda zadnja privlačna žena koju ću vidjeti mjesecima. Plus izludili su me Indijci, pa osjećam da imam i moralno pravo na nekakvu naknadu.

Spava se u sobama po dvoje, naravno. Nemam volje komentirati. Da su rekli da dijelimo i krevete a ne samo sobe, ne bih ostao iznenađen i šutke bih prihvatio, samo da "planiranje" prestane. U tom predvorju histerije gotovo da mi se i smije, gledajući Francuskinju kako psuje bez glasa, proklinjući aviokompaniju, svog urednika i globalnu političku situaciju. Umorna je, kao i svi. Živo me zanima koga će njoj uvalit u sobu. Na našem letu bilo je sedam žena ukupno. Četiri od njih bile su Afganistanke, koje su putovale sa svojim muževima, jedna Engleskinja od osamsto godina, koja je u Afganistanu valjda bila još za drugog kolonijalnog rata, i jedna indijska kršćanka koja je, adrenalina radi, u Kabul letjela noseći krunicu u rukama, prkoseći svakoj logici nagona za samoodržanje. I ova Francuskinja, naravno.

Spasio ju je na kraju jedan mladi Velšanin, koji živi u Delhiju, pa joj je samo rekao da se prijavi u sobu s njim, a da on ionako ide spavati u svoj stan.

Ja sam na vrijeme dogovorio sobu s Dancem, kao najnormalnijom osobom na letu.

Poslužena je večera. Riža, chapatti, soja i nešto kostiju s komadićima ovčetine. Pojeo sam dovoljno da ugasim proteste izbezumljenog tijela i otišao u sobu..

← prethodni post : sljedeći post →

Inžinjeri rade zadnje prepravke na supersoničnom prasećem zrakoplovu, dok Njegovo Svinjstvo meditira i fokusirano izvodi nepoznate vježbe davno zaboravljene borilačke vještine, kako bi bilo superspremno za novu misiju.

Sutra će se zaputiti prema Afganistanu, probijajući zvučne zidove i izvodeći vratolomije svojim mlažnjakom, otimajući uzdahe okupljenih građana.

Prase odlazi na šest mjeseci, a put će ga između ostalog navesti do Kabula, Mazar-i Sharifa i Badakhshana, gdje će mu biti baza. Zaštićeno visokim gorjem Pamir i Hindu Kush, promatrati će živote lokalaca i pružati im svoju prisutnost gdje može.

Europu će za to vrijeme čuvati njegova plemenitost grof Vlad Krvoglad iz svog zamka u Antwerpenu, Belgija.

Svinja šalje pozdrave i suvereno gleda zamišljenim pogledom u daljinu, dok mu vjetar nemoćno udara u baloner.

PS.

Da utješi neutješne koji su sa suzama u očima pitali o izostalim izvještajima, Prase je odlučilo da će dopuniti svoje nedovršene putopise iz Jugoistočne Azije i Rusije pišući iz nepoznate lokacije u istočnom Afganistanu.

Svinja vas voli.

← prethodni post : sljedeći post →

(24. svibnja 2010.)

Već tri dana pokušavam Olegu poslat novac (onih 400 eura koje mi je dao da mogu platiti otkupninu za svoju kameru). Nije jednostavno. Stranci ne mogu direktno poslati novac nikome u Rusiji. Postoje opcije da se novac pošalje poštom, kao dostava gotovine ili kroz neke od novčarskih agencija koje se bave time, ali uz nadoknadu koja stvar čini suludom.

Za same Ruse pak te prepreke ne postoje. 

To jutro htio sam pogledati Kremlj, a nakon toga naći se s Alexandrom. Vedro nebo i sunce, ugodna proljetna toplina i živost grada dali su mi glupu ideju da prošećem od Arbata do Kremlja, jer se šetnja činila tako prirodnom. Naravno, česta skretanja "da vidim još samo ovo" i zaustavljanja za neki mini obrok, pojeli su što je ostalo od jutra. Bilo je već skoro podne, a s Alexandrom sam se dogovorio u 1 na trgu Manezhnaya (dakle onom ispred Crvenog trga i Kremlja). Kremlj više nije imao smisla. Ostavljam ga za kasnije.

Na Crvenom trgu je bilo nekakvo događanje. Puno školaraca u školskim uniformama i jednoobraznim majicama. Pretpostavljam da maturanti slave posljednji dan škole. Ne puštaju me na Crveni trg, nekoliko policajaca mi govori da dođem drugi dan. Napravio sam neobavezni polukrug kvartovima na sjevernoj strani trga i pokušavao se nekako probiti do pozicije makar za zanimljiviju fotografiju crkve, ali nije išlo. Mjesto je okruženo specijalcima.

Priljepio sam se nekim klincima i neslutećim učiteljicama i s njima prošao kroz jednu policijsku blokadu, nadajući se da ću se nakon toga moći kretati po volji. Uopće ne znam zašto sam forsirao proboj tog zaštićenog kruga. Bilo je nebitno, jer i taj plan je propao. Crveni trg je odsječen. Već pola sata lutam Kitaj Gorodom (moskovski kvart odmah sjeverno od Kremlja i Crvenog trga) i jedino što sam uspio pronaći su umor i određena bol u donjim leđima, jer hodam već četiri-pet sati bez prestanka.

Nisam više siguran gdje sam. Moskva me kao urbana sredina u orijentacijskom smislu često uzrujavala. Nema pravokutnog tlocrta, nigdje. Sve ide u nekakvim izobličenim kružnicama i nesuvislim dijagonalama. Nisam se mogao koristiti nikakvim unutarnjim kompasom, nisam mogao reći sam sebi "idi ravno 500 metara pa polako počni skretat desno dok ne dođeš do te-i-te ulice". Nisam se mogao koristiti nijednom normalnom gradskom metodom snalaženja, nego samo pokušavati ili naslijepo birati smjer ili neprestano vaditi kartu iz džepa i voditi se prema njoj (inače veći davež, uvijek sam to mrzio).

Počeo sam se probijat prema trgu Manezhnaya, do Alexandre. Nisam se htio vraćati natrag okolo, onim putem kojim sam došao, nego sam htio presjeći kroz dvorišta i manje uličice. Uzalud. Sve je zaključano ili blokirano. Dosta naoružane ekipe isto. Centar je grada, obilježen k tome i blizinom predsjedničke palače i vrha izvršne vlasti, pa je očekivano da se unaokolo nalaze uredi ponekih bitnijih institucija. Uostalom, danas je ovaj dio grada krcat ljudima radi proslave. I policijom. Opći metež je. Malo jače privatno i državno osiguranje u tim uvjetima su razumljivi, pogotovo ako ste faca koja si to može priuštiti u Rusiji.

* * * * * * *

Saša se priprema za TOEFL ispit i predaju završnog (diplomskog) rada na fakultetu, pa ima osjećaj da dan od 36 sati ne bi bio dovoljan. Laska mi što je našla vremena za lutanja. Iako, da sam na njenom mjestu, svaki izgovor da se maknem od učenja koje mi ne godi bi bio dovoljan razlog za bijeg.

Probali smo vjerojatno najbolji voćni shake u Moskvi, u relativno malom restoran-baru kojeg drži vlasnik Propagande, vrlo popularnog kluba u Kitaj Gorodu, u kojeg voli zalaziti urbana mladež, studenti srednjeg staleža i mlado liberalno građanstvo. U vodiču sam vidio i da utorkom imaju gay-friendly večer (u Propagandi), što je za općenitu sliku društvenog slobodnjaštva kojeg sam imao priliku vidjeti u Rusiji prilično avangardna stvar.

Otišli smo do banke, a Saša je umjesto mene poslala novac Olegu. U moralnom smislu to mi je bilo olakšanje. Nisam htio da Oleg toliko čeka da mu vratim novac.

Alexandru sam poslao natrag na učenje, a ja sam odlučio dokrajčiti se hodajući zaobilaznom rutom od Garden ringa prema Arbatu i Cecilovom stanu. Večeras imamo malo gošćenje.

← prethodni post :